PAKLENICA

Piše: Iris Prebeg
Penjali: Iris Prebeg i Ivan Lovrinović

Ova godina je 25 godina od kada sam počela penjati. Krenula sam sa Paklenicom, travanj 1995.god. i želja mi je bila ove godine da tamo odem sa svojom penjačkom ekipicom, da osjete što je to Anića kuk.

Dok ovo pišem spoznajem da je mene Anića kuk odredio za cijeli život. Došla sam na ljetnu alpinističku školu jedan vikend. Nisam imala ja pojma kamo idem i što je zapravo to. Vranjska draga, naše domaće penjalište u Rijeci i poznati Komičijev stup od 70m.
Prvi dan smo penjali smjer Istočni i onda sam prvi puta mogla vidjeti što je to. Nije mi bilo baš svejedno, ali kome to sada možeš reći.
Drugi vikend svi instruktori su se dogovorili da se ide u Paklenicu, jer se ona u travnju 1995. god. otvara prvi puta nakon rata.

Dakle, sljedeći vikend, drugi put u životu na stijeni sa svojim instruktorom penjala sam Mosoraški (6a, 350m).
To je bio trenutak KOJI ME JE ODREDIO ZA CIJELI ŽIVOT.

Izašla sam iz smjera sva plava, padala sam, bilo mi je teško, dehidrirali smo, izgubili se na silazu…. ništa tu nije bilo lako ni prelijepo, ali ja sam jednostavno išla. Bila je to moja borba sa stijenom, sa samom sobom.
TAJ PUT, TO PENJANJE, SPOZNALA SAM DA JE TO MOJ ŽIVOT, ŠTO GOD TO ZNAČILO…
I TAKO JE SVE KRENULO………
Morala sam vam samo kratko predočiti taj početak, jer dok sam ovaj vikend penjala Velebitaša sve mi je to prošlo kroz glavu i srce, i baš je bilo nekako emotivno.

Došli smo u subotu rano u Paklenicu. Prvi puta sa Ivanom Lovrinovićem. Bilo je baš fino, dogovor i odluke, jednostavno i brzo, bez presinga i preludih ambicija… mada je htjelo. Uvijek hoćeš više nego što možeš. Zadnji puta sam penjala u Pakli 2017, pa sada bi u dva dana popela najradije 36 smjerova, ali naravno…. vidjeti ćete kasnije drugi dan je već bio juhhhh.

Odlučili smo se za Veliki ćuk, prvi dan, brzi pristup i brzi silaz, pa onda samo priječimo do Stupa i tamo još jednog popenjemo. Tako je i bilo.
Prvi smjer Nidija 6b+ 160m. Koliko smo bili svježi i nabrijani doletili smo do ispod smjera. Tko će prvi? Ja (Iris). Brzo, brzo, ajme… ko da sam prvi puta na stijeni. Dužine predivne. Toliko nas je Pezzolato razmazio sa tim zaspitanim višedužincima, da sam ja svaki puta još više zahvalna njemu i njegovom prilogu hrvatskom penjanju. Moje grabljenje po stijeni me je odvelo u drugi smjer, a to sam tek skužila nakon 15 metara što sam otišla previše u lijevo. Ma nisam ni digla glavu da vidim gore, predivna rebrasta rampa odvela me u poznatom pravcu. Spustili se s Velikog ćuka i prečimo po siparu do Stupa. Po putu odlučujemo gdje ćemo dalje. Kapetan pelinkovac ili Kava kod Dinka….!??

Kava kod Dinka, 6b+ 125m, Stup, sigurno je u hladu cijelo vrijeme! Idemo tamo. Svježi, puni snage. Interesantno je to da je na ovoj strani Stupa stijena potpuno drugačija. Tamna je i puna je zvonkih tankih ljuski. Dužina 6b+ je Strong. Bilo koju ocjenu u višedužincu da penjemo, ona je zaspitana isto tj. razmak je uvijek višedužinski (veći nego u sportslkim smjerovima). Treba dobro stisnuti. Još jedna dužina i vani. Absajlamo s druge strane Stupa. Ivan ide prvi. Imamo uže od 35m. Spušta se na dobru policu, ali tamo nema sidrišta, a do dna ima još cca 7m. Spustili smo se sa višeg sidrišta i sada nam fali užeta. Uvijek hoće biti nešto u dugom smjeru. Nikad dovoljno pažnje i opreza. Spuštam se do poznatog drveta u Absajl pisti na Stupu i od tamo imamo liniju do dna. Dobro je sve……taman za prvi dan.!!!
Ispunjeni, jaki sami sebi, pomalo umorni …idemo na pivu kod Dinka, poslije Kafe (smjera).

Nedjelja, rano ujutro! Idemo u Anića kuk, Velebitaš 6a 350m. Drugi iz trilogije Pakleničke (Mosoraš, Velebitaš i Klin). Penjala sam ga desetak puta i znam di je ulaz, ali nikako naći pločicu. Ta 3 smjera moraju imati pločicu s imenom i ocjenom na ulazu. Znam. Ništa ne nalazimo, hodamo uz stijenu lijevo desno, gore dole ništa. Čudno, možda je nije bilo? Jebem ti možda.
Ulazimo u smjer procijenivši da je to to. Do prvog spita, Lovrinović ubaci čok. Visoko spit, teško. Nije ovo 5b, nikako. Idem ja, ukopčam se za spit više i slijedeći je daleko i preteško je do tamo. Ne može ovo biti Velebitaš.

Vraćanje nazad, idemo iz početka. Da skratim, nakon sat vremena ulazimo u Velebitaša i tek kada sam ja bila na trećini prve dužine Ivan gleda ispred sebe i viče: Evo pločice….!!!! Sjajno, meni je pao mrak na oči a nismo ni krenuli. Toliko je klizavo, sve mi je u jednom trenutku bilo puno, išlo na živce, i glupi razmak, i tramvajci klizavi i noge ništa ne drže….mislila sam u sebi, najradije bi se sada okrenula nazad. Ulovila me velika nelagoda.

Nisam mogla procijeniti što je sada ovo. Da li je to znak da se vratimo nazad i pustimo ovo penjanje po ovom vrućem danu, da ne kažem glupom. Jeli umor!? Ili……da se skockam, što sam na kraju i napravila i krenemo dalje.
Prvo sidrište. Dok je Ivan došao ušla sam u mir i vjerovala u dobar dan. Moram reći da uopće nije bilo lako. I najlakše dužine su bile borbene. Dolazile su i slike iz prijašnjih uspona i partneri s kojima sam ga penjala. Čudno je to. Nekada je tako lako. Dobar osijećaj. Oprezan si, ali ideš. A nekada, ……Zahvalan si svaki puta kada dođeš na sidrište. Ne pričamo puno, kao da si čujemo misli i jedino što možemo ohrabrujemo jedan drugoga u dužini koja je ispred nas.

Kroz taj dio stijene prolazi stvarno puno smjerova i lako se čovjek može zabuniti i krenuti krivo, čak i sidrišta od HGSS-a mogu malo zbuniti. Uglavnom su crvene boje, po tome znamo da su njihovi za akcije i vježbe. Novije spitove zaobilazite, to nije taj smjer.
Lovrinović penje dužinu u kojoj se penje na veliku ljusku, spušta dolje (tu je sidrište, ali NE od Velebitaša) i opet se penje kroz kamin na uglavljeni kamen. Tu ispod je opet račvište smjerova i treba paziti.
Kreću vertikalnije dužine. U desno prijećenje, dužina 5b. Onda detaljna dužina. Pa 5a…….ali sve je teže. Sve je puno odjednom. Jedva čekamo vani. Ali šutimo o tome.

Smjer NE PO-PU-ŠTA!!!
I tako do kraja.

Izašli smo vani nakon 6h penjanja. U 15h. Po mom izračunu kako ćemo mi ispenjati Velebitaša trebali smo biti već kući u Splitu. Rugali smo se sami sa sobom, jer tako je to sa velikom stijenom, nikad dovoljno ponizan, nikada dovoljno pripremljen na nove situacije i nikada dovoljno snage da uvijek možeš letiti…….BAŠ KAO I U ŽIVOTU.

Samo sam na trenutak pomislila na jučerašnji dan. Tako smo si bili superiorni i jaki, a onda danas. Tišina, spoznaje, borba, hrabrost, slike .
Naučimo kada dođu ovakvi šašavi dani da iz onih „JAKIH“ dana izvučemo hrabrost i idemo dalje baš kao i na stijeni, KORAK PO KORAK.
Hvala Ivan Lovrinović i svim mojim prijašnjim partnerima koji su penjali i ovaj puta sa mnom. Elvir, Frleta, Maja, Račić, Jasna, Teo, Matko……