Vikend u Pakli

Ane & Šupe

Iako je već dva tjedna prošlo od još jednog praznika rada kojeg tradicionalno provodimo u Paklenici, novi format independent portala zaslužuje da se i mi javimo. Scena to zasigurno zaslužuje (mislim portal, ne moj text :-)) jer od Z.B.-a znanog i kao Mate i njegova cro-climbinga nije bilo bolje ideje u penjačkom svijetu. Svaki se klub zavuka u svoje stranice i svi su u nekim svojim šemama. S obzirom da se dogodine vraća i Vanka regule možda ipak opet dolazi zlatno doba penjanja?

Moja bolja trećina i ja četverodnevni smo odmor standardno proveli u 2-1-1 formatu, što znači prvo ide 2 dana penjanja, u kojima je ona popela on-sight više smjerova u Crljenici, u Hramu Vodana 7b iz druge, a ja retro flasha veći broj smjerova po Paklenici penjući bez prava korištenja srednjeg livog prsta (hvala Cepi na ozljedi, vratija si mi želju za korištenje boka u penjanju). Noći su rezervirane za šetnjicu, bar je tako naziva Ana, u kojem nakon što večeramo moramo prošetati s kraja na kraj Starigrada ne obazirući se na ograde, prepreke, sike i ostalo što bi možda neku običnu ženu natjeralo da se okrene i sidne na prvu klupicu.

S obzirom na višak energije odlučujemo treći dan napraviti jednu luđu turu koja je uključivala 13 sati hoda s jednim kratkim stajanjem rutom Klanci-Ramići-Lipa staza-Vaganski vrh-Ivine vodice-Dom-Klanci.

Lipa staza je jedna zapostavljena ljepotica koja od Ramića ide drito prema vrhu i jedina joj je mana polusatna prepreka u vidu sipara koji se pod zabrinjavajuće strmim kutem uspinje prema grebenu Velebita. Većina ljudi kaže da se Vaganski vrh ne može osvojit u jednom danu ali to biće vridi za one koji ne ožene kiborg ratnicu s druge planete. S obzirom da smo sami sebe iznenadili i izišli na greben pod Vaganski već u podne, odlučujemo da imamo vremena umisto nazad Lipom stazom krenuti dalje grebenom jer bi povratak tako rano bija malo prelagan, khm khm. Krenili smo tako prema Ivinim vodicama ne razmišljajući da je sa sjeverne strane još sve puno snijega. Bez stajanja odrađujemo inače petosatni spust prema domu upadajući u svaku škrapu ispunjenu snijegom (ne, to nema veze s činjenicom da sam malo dobija na masi). U 19 sati dolazimo do doma i ja pravim početničku grešku. Iz ruksaka vadim pivu i sendvu koji su sa mnom prošli cijelu turu i stajem na pet minuta. Od doma, do parkirališta proživljavam “šta je meni ovo trebalo” moment, ma šta moment, sat i po i sa zadnjim svjetlom prolazimo pokraj Moskita (kojeg nikad neću popet, al ono nikad) i palimo mobitele jer čeona koju smo ponili triba nove baterije. Romantični spust kroz prazan klanac kvari samo par čeških penjača koji se taman spuštaju s Anića kuka u šlapama.

Zadnji dan, iznenađujuće, budimo se vedri i čili, usprkos ludoj turi, i zapućujemo se na Vaganac. Slijedi lipa polusatna vožnja na prijevoj Velebita  i pokušaj dolaska na stijenu u sektoru D, a put je zarasta u metar drače. Malo livo, malo desno, malo centralno- nije išlo nikako a s obzirom da se pojavilo i sunce, koje u Vagancu nije baš dobrodošlo, odlučujemo se opet vratiti u Klance. U Hramu Ana napada Funky Shit 7c+ i pada nakon detalja u on-sight pokušaju. Ja padam svugdi, uključujući u Gerovitu 7a u kojem sam se nekad pravija važan i flexa bicepse. Ide vrime… dobro ne njoj.

3 thoughts on “Vikend u Pakli

Odgovori